Sjećam se kako je lijepo bilo proslaviti novu godinu sa njom, kada smo plesali na ritmove muzike, imao sam je u rukama i želio da vrijeme barem uspori… Razgovarali smo o nama, razmjenjivali nježnosti prstima, znali smo da se rodila nova i prekrasna ljubav!
Danas se kroz nijansu boli sjećam njenog izgleda, tako gracioznog, lijepih oblina, prekrasno lice… bila je lik iz bajki i snova! Imala je sve, bila je puna energije i radosti, sa svega 22. godine radila je kao menadžerica i organizatorica, pohađala fakultet a doma je bila desna ruka mami.
Bila je snažna u životu, a opet tako krhka. Srce joj je bilo meko, suosjećala je moje teške trenutke, bio sam joj rame za plakanje i mjesto sigurnosti. Zavolio sam je, pružio joj ljubav, sigurnu luku u životu. Priznala mi je da sam joj najveća ljubav u životu…
Zajedno smo bili svega 13 mjeseci, trinaest nezaboravnih mjeseci. Živjeli smo jedan za drugoga, svaki naš susret je bio pun sreće, ljubila me tako nježno sa osjećajem, svaki put na rastanku me pogledala u oči i rekla koliko me voli, da ću joj jako nedostajati.
Živjeli smo dvadesetak kilometara daleko pa je ponekad zaredalo i nekoliko dana da se ne vidimo. Ona je radila, ja sam radio, radno vrijeme nam se nije poklapalo, ali smo znali svaku dužu razdvojenost nadoknaditi! Tješili smo se kako će doći naše vrijeme, kako ćemo se napokon uzeti, kupiti zajednički stan i razmišljati o obitelji…
Podigla mi je moral, dani su mi bili puni optimizma, od nje sam dobivao ljubav koja mi je ispunjavala život! Vjerovao sam joj uvijek i u svako doba, ona je bila stvorena za mene! Svu svoju budućnost i sreću vidio sam u njoj, u njenim očima i njenoj duši.
No jednoga dana ona je bila organizatorica koncerta u mome gradu. Došao sam je kao i uvijek pozdraviti, vidjeti… Imala je mnogo posla pa me je zamolila da je pričekam na tribinama, da će doći prvom prilikom. Nakon dvadesetak minuta došla je, skupila je hrabrosti da mi kaže najgoru vijest u mome životu, a vjerujem i užasnu za njen i njeno srce…
Prilazila je pažljivo sa strahom u očima i nesigurnosti u hodu, samom pojavom mi je govorila o boli. Pitao sam je veselo da je oraspoložim jer sam pomislio da je umorna od posla: „Srce, dali si mi umorna? Pa znaš da mi je važno da si vesela!“
Pritisnula je zube i oči, sjela pet mjesta od mene i nije rekla ništa, samo je gurnula ruku u džep. Zabrinuo sam se, brzo sam ustao i prišao joj i htio je uhvatiti za ruku. Srce mi je lupalo od straha… Pa što je?! Pitah je. Izvadila je ruku i izvadila pozitivan test trudnoće. Ostao sam gledati u test, a misli i sjećanja su mi kroz glavu prošli poput munje, znao sam da nisam otac jer smo pazili na sigurnost u odnosima. „Pa, pa kak…?“ prekinula me u pitanju i samo kroz plač odgovorila: „da, nisi ti“ i pobjegla od mene.
Užasna bol je prostrujala kroz mene, sjeo sam na njeno mjesto i osjećao da će me svijet ugušiti, nisam mogao ni zaplakati, samo me obuzimala bol. Stisnuo sam zube i ostao sjediti sve dok nisam došao k sebi. Tada sam zaplakao… Vidio sam je još jednom dolje, ponašala se kao da je nije briga za mene, ni da više nemam što tražiti… , ja sam htio objašnjenje, htio sam je pitati dali je moguće što popraviti, ma samo da budemo zajedno sretni. Gdje sam pogriješio, zašto joj nije stalo do mene, tko je taj sretnik… a bila je žena iz snova, prva za koju sam bio spreman izgubiti život, prva koju sam mogao voljeti svom dušom, prva koju sam iskreno želio, i kojoj sam uistinu vjerovao! … a ona je to znala.
Sada je sve propalo, svi moji snovi, sve moje želje i moja budućnost, jer ona više ne može biti moja!
Danima i mjesecima sam u duši tugovao. Prošlo je od toga dana nepune četiri godine. Saznano sam da je njen suprug bogataš, da žive u Švicarskoj i da je vlasnik jedne uspješne tvrtke.
Srce mi još nije ispralo sve te duboke osjećaje prema njoj, živim bez nade i egzistencije. Svaka vjera u ljubav je nestala, ostala je samo siva slika svijeta i ljudi u meni.
Od tada kada sam shvatio da život nema smisla bez ljubavi odlučio sam živjeti još samo za brzinu i brze motore da gledam smrti u oči… jer me nikada više neće biti strah.
